Kraj.

”Ne uči ju na ruke.”

”Pusti ju da se isplače.”

Samo su neki od vrlo korisnih savjeta koje svakodnevno čujem, što od iskusnih majki, ali isto toliko, možda i više, od osoba koje nemaju svoju djecu. Ne kažem da nisu u pravu, ili da ja bolje znam od svoje ili neke druge majke koja je odgojila jedno, dvoje ili više djece. Ali zašto bih imala potrebu slušati takve savjete i ne uživati u svakom trenutku sa svojom bebom. Kada svemu jednom dođe kraj.

Jednom će doći zadnje uspavljivanje na rukama. Zaspati će sama u svom krevetiću.

Jednom će doći zadnje umirivanje zbog plakanja.

Jednom će doći zadnje maženje sa mamom.

Zadnje hranjenje.

Zadnje kupanje.

Zadnje izležavanje.

Zadnje presvlačenje pelena.

Zadnji jutarnji tretmani.

Zadnje dobrovoljno slikanje sa mamom.

Zadnje gledanje crtića.

Zadnje sve.

Jednom će otići od kuće, imati svoju obitelj, svoju djecu. A ja ću sjediti doma i žaliti za vremenom kad sam ju imala samo za sebe.

I zbog toga ne želim slušati nikoga.

Želim, dok još mogu, uživati u svakom trenutku, svakoj sekundi njene blizine. Vrijeme je dragocjeno i želim ga iskoristiti na najbolji mogući način.

Želim ju maziti, grliti, ljubiti. Želim ju imati na rukama. Presvlačiti i igrati se s njom. Želim ići u šetnje, kupovati joj sladoled i sokiće. Biti joj najbolja prijateljica. Jer jednom to više neću moći.

Nedavno sam pročitala citat koji mi je otvorio oči, i koji bi svakoj majci savjetovala da pročita, svaki put kad odluči da je nešto što drugi govore važnije od majčine intuicije. S time ću i završiti ovaj post, u nadi da će pomoći, kako meni, tako i svakoj nesigurnoj majci.

” Uživajte u svakom detalju,u lijepom, sunčanom danu, u zajedničkoj šetnji i ljepoti prirode, jer neki su trenuci nepovratni. ”