Kraljice..

Prije punih 110 godina, zahvaljujući snažnim, neustrašivim ženama, danas se slavi upravo naš dan, dan žena. Dan kada su se žene skupile, i mislile i radile kao jedna. Dan kada žene nisu marile da li je jedna bolja od druge, nisu marile koja ima ljepši nos, veću stražnjicu ili više followera na društvenim mrežama. Bilo je samo bitno stvoriti prava, naša prava.

Žalosno je, što ni nakon dugih 110 godina, nisu u tome do kraja uspjele. I dan danas, daleko smo od jednakosti. I biti ćemo još stotinama godina daleko, dokle god postoje komentari ”žena je da bude u kuhinji”, ”samo da se rodi muško”, ”žena si, moraš prešutjeti”.. Iako će svaka žena reći, na to smo navikle kod naših muškaraca.

Ali ono, na što nismo navikle, je da smo jedna drugoj najveći neprijatelji. Od borbe za jednakosti s muškarcima, došlo je do toga da se moramo boriti za jednakosti među ženama. Život se svodi na stalno natjecanje, tko će od koga biti bolji. A zaboravljamo da smo sve jednake u nejednakosti, i da to moramo gurati i boriti se za to.

Najveći uspjeh nam je što se predstavljamo ”slabijim spolom”. Pritom opasno zaboravljamo koliko smo jake i hrabre. Mi rađamo. Mi odgajamo. Mi se borimo. Mi smo te koje držimo konce svake zajednice. Mi smo te koje se moramo boriti za nas i naša prava. Ali zajedno, a ne jedna protiv druge.

Žena je sinonim za snagu. I upravo tako moramo odgajati svoje djevojčice. Da rastu ponosne na sebe. Da se bore. Da ne zaborave nikada koliko vrijede. I upravo tako moramo odgajati i naše sinove. Da poštuju svoje žene. Da zapamte koliko jaka i ustrajna jedna žena može biti. I da nikada ne zaborave, da je žena bila njihov prvi dom.

Zato drage moje žene. Kraljice. Ovaj dan nije kao svaki drugi. Ovaj dan je stvoren da nas podsjeti da se moramo žestoko boriti za ono što želimo, ali pritom iza sebe uvijek ostaviti osmijeh. Znati reći NE bez opravdanja, znati kada treba povući crtu i označiti kraj. Iza svake svoje odluke stajati čvrsto, i nikada nikome ne dopustiti da nas uvjeri da smo mi ”slabiji spol”.

Budite ponosne na sebe, posao koji radimo nije lak. Držite do sebe. Poštuje sebe. Volite sebe.

I nikad ne zaboravite…

” Najveća si kraljica kada drugoj ženi pomogneš popraviti krunu, a ne kada joj istu pokušavaš srušiti.”

Happy 30.!

Moje blago, temelj i krov naše obitelji, i moja najveća ljubav danas slavi 30.rođendan. Sve si stariji ali s time i sve ljepši. Već šesti rođendan koji slavimo skupa. Tek 5 godina smo zajedno a kao da smo čitavu vječnost. Što smo sve prošli u ovih dugih pet godina, preživjeli vezu na daljinu, zaručili se, vjenčali kod matičara, napravili bebu, a još nas puno toga čeka u idućim zajedničkim godinama.

Ne znam čime sam te privukla, čime sam te zaslužila. Ali znam da je riječima nemoguće opisati ovu ljubav.

Ali moguće je napisati 30 razloga zašto te volim:

  1. Volim tvoje plave oči.
  2. Volim tvoje savjete (iako me nekad istinski živciraju)
  3. Volim kad me probudiš i gnjaviš ujutro, iako tad ne pokazujem nikakvu ljubav
  4. Volim kad si sretan
  5. Volim kad priznaš da sam u pravu
  6. Volim i kad si živčan i brundaš
  7. Volim to što brineš o meni
  8. Volim kad se smiješ
  9. Volim tvoju iskrenost
  10. Volim kad pričaš izmišljene priče
  11. Volim kad me maziš
  12. Volim tvoje poljupce
  13. Volim tvoje zagrljaje
  14. Volim kad me nasmijavaš
  15. Volim kad mi kažeš da sam lijepa
  16. Volim kad se igraš sa Hannom
  17. Volim šetnje s tobom
  18. Volim tvoj ponos
  19. Volim tvoju djetinjastu narav
  20. Volim kad mi usred noći daš pusu
  21. Volim tvoje veliko srce
  22. Volim to što si najbolji tata na svijetu
  23. Volim što si najbolji muž na svijetu
  24. Volim što sve lijepo, i sve tužno želiš podijeliti samnom
  25. Volim to što ti za mene ništa nije problem
  26. Volim tvoj otvoreni um
  27. Volim što si moj princ
  28. Volim tvoj karakter
  29. Volim što me voliš.
  30. Volim što si samo moj

Hvala ti što si najbolji prijatelj, dečko, muž i tata na svijetu!!

Sretan ti rođendan Saško!

Svrha svega.

Da me netko prije samo nekoliko mjeseci pitao kako zamišljam majčinstvo, i što za mene znači biti mama, moj odgovor bi bio apsolutna kontra svemu kako je sada.

Zamišljala sam to upravo onako kako se majčinstvo prikazuje na društvenim mrežama. Čista, uredna, suha djeca, koja se cijeli dan sama igraju na podu, dok ja sjedim u fotelji i pijem kavu u savršeno pospremljenom dnevnom boravku.

Ako sam do sada išta shvatila ili naučila, to je da je majčinstvo apsolutna kontra svemu što nam se prikazuje na društvenim mrežama.

Možda je grubo tako reći, ali majčinstvo je posao. Onaj najteži. Koji radiš sa 100 posto emocija, 100 posto ljubavi i 100 posto snage. Ponekad je teško, toliko da pomislim kako više ne ide, kako više ne mogu. Dođu dani koji testiraju zadnje atome snage. Ali na kraju svakog dana, bilo dobrog ili lošeg, sretnog ili tužnog, dobijem plaću koja se ne može usporediti s ničim. Ljubav. Njen osmijeh, njenu glavicu na mome ramenu i prstiće u mojoj ruci. I uhvatim se tako, kako nakon napornog dana, stojim kraj njenog kinderbeta, gledam ju kako spava slušam kako diše, i jedino o čemu mislim-kako smo napravili nešto tako posebno, savršeno.

Majčinstvo nije savršeno. Majčinstvo je kaos. Kaos razbacanih igračaka, kaos prljavih flašica od mlijeka u sudoperu, kaos zamazanih bodija sa flekama od mrkve. Ali ipak, najljepši kaos na svijetu.

I znam da toga neću biti ni svjesna, ali taj kaos će se jednom pospremiti posljednji put. Sve će se jednom vratiti u normalu. Ovaj moj kaos će zamijeniti neke veće brige i strahovi.

Vrijeme prolazi. Brzo, najbrže. I tu ne mogu ništa promijeniti.

Ali mogu svaki dan zastati, uzeti svoju princezu u ruke i osjetiti. Osjetiti sreću. Koja ne traži puno a daje mnogo.

Malo čudo najveće sreće. Ikad.

nor

Kraj.

”Ne uči ju na ruke.”

”Pusti ju da se isplače.”

Samo su neki od vrlo korisnih savjeta koje svakodnevno čujem, što od iskusnih majki, ali isto toliko, možda i više, od osoba koje nemaju svoju djecu. Ne kažem da nisu u pravu, ili da ja bolje znam od svoje ili neke druge majke koja je odgojila jedno, dvoje ili više djece. Ali zašto bih imala potrebu slušati takve savjete i ne uživati u svakom trenutku sa svojom bebom. Kada svemu jednom dođe kraj.

Jednom će doći zadnje uspavljivanje na rukama. Zaspati će sama u svom krevetiću.

Jednom će doći zadnje umirivanje zbog plakanja.

Jednom će doći zadnje maženje sa mamom.

Zadnje hranjenje.

Zadnje kupanje.

Zadnje izležavanje.

Zadnje presvlačenje pelena.

Zadnji jutarnji tretmani.

Zadnje dobrovoljno slikanje sa mamom.

Zadnje gledanje crtića.

Zadnje sve.

Jednom će otići od kuće, imati svoju obitelj, svoju djecu. A ja ću sjediti doma i žaliti za vremenom kad sam ju imala samo za sebe.

I zbog toga ne želim slušati nikoga.

Želim, dok još mogu, uživati u svakom trenutku, svakoj sekundi njene blizine. Vrijeme je dragocjeno i želim ga iskoristiti na najbolji mogući način.

Želim ju maziti, grliti, ljubiti. Želim ju imati na rukama. Presvlačiti i igrati se s njom. Želim ići u šetnje, kupovati joj sladoled i sokiće. Biti joj najbolja prijateljica. Jer jednom to više neću moći.

Nedavno sam pročitala citat koji mi je otvorio oči, i koji bi svakoj majci savjetovala da pročita, svaki put kad odluči da je nešto što drugi govore važnije od majčine intuicije. S time ću i završiti ovaj post, u nadi da će pomoći, kako meni, tako i svakoj nesigurnoj majci.

” Uživajte u svakom detalju,u lijepom, sunčanom danu, u zajedničkoj šetnji i ljepoti prirode, jer neki su trenuci nepovratni. ”

btf

Nisi sama

Hanna spava. Znam da sam slobodna idućih 10 minuta, jer duže od toga ne spava po danu. Osim ako je na rukama ili ako smo na svježem zraku. Posebno je osjetljiva i nervozna zadnjih par dana. Skok u razvoju broj 4, kažu svi.

Skok u mamine ruke, kažem ja. Sve je u redu i sve paše ako je na rukama ili u klokanici, ili ako se blesiram i pjevam izmišljene pjesmice dok leži na podu, ali to ne traje dugo. Dok radim sve kako ona hoće, sretna je i smije se. Ako samo skrenem pogled s nje i odlučim nešto pojesti, kreće panika.

Puno ljudi mi je reklo ” pusti ju da plače, zatvori sobu i ignoriraj ju, prestat će”. Mislim da neće, ova mala tvrdoglava princeza nikome neće dopustiti da bude bolji od nje. Ako slučajno pokušam metodu pusti ju da plače, to plakanje se, nakon samo pet minuta pretvori u vrisku, toliko glasnu, da bi i najgladniji čovjek odmah prestao jesti. Ne mogu, ne mogu i ne želim pustiti svoju bebu da plače. Da, naučila sam ju na ruke, i ne, nije mi žao zbog toga. Umorna i iscrpljena jesam, ali kad ću se maziti s njom i uživati u njenom mirisu i toplini, ako ne sad.

Dođe mi tako, s vremena na vrijeme, period kada sam iscrpljena i kada se želim požaliti, tek toliko da znam da nisam sama.

Sve što sam do sad bila ili željela biti-više ne postoji. Pranje kose duže od 10 min? Kuhanje ručka po par sati? Čitanje knjige ili pijenje kave u miru? Spavanje do podne?

Moj pojam opuštanja sada je pranje kose jednom tjedno, mir tih 10 min dnevno dok spava, večernje maženje sa dragim, i tu i tamo čitanje nekih portala. Sa bebom, mijenjaju se prioriteti.

Da li mi je žao? NE!! Zbog nje, ne bi samo promijenila prioritete, promijenila bi čitav život, čitav svijet, čitav svemir. Njezin osmijeh, na kraju napornog dana, je sve što mi treba.

U redu je s vremena na vrijeme, podsjetiti samu sebe da nije lako. I mi mame smo od krvi i mesa. I mi imamo dobre i loše dane. I mi nekada trebamo podršku i ruku koja će nas podići. Nije sramota priznati da je teško. Nisi manje vrijedna ako priznaš da si umorna. Nisi sama. Držite se mame. Radite najljepši ali najzahtjevniji posao na svijetu. Budite ponosne na sebe.

“Biti majka puno radno vrijeme jedan je od najbolje plaćenih poslova. Uzevši u obzir da je plaća čista ljubav.” – Mildred B. Vermont

On

Iako sam majka ” samo” nepunih 4 mjeseca, primijetila sam kako mi ta uloga dominira svim vremenom tijekom cijelog dana. A kako sam to shvatila?

U nedjelju ujutro, moj dragi mužić me pitao jesam li za, da odemo nas dvoje sami, na večeru. Nije bio nikakav povod, nikakva proslava.

Cijeli dan sam razmišljala što ću obući, kako ću urediti kosu, koji parfem ću staviti. Nisam mogla dočekati da dođe vrijeme za spremanje. Bebicu smo ostavili baki, i napokon je došlo vrijeme da krenemo.

Bila sam uzbuđena kao da idem na prvi spoj. Cijelo tijelo mi je drhtalo. Cijelim putem od stana do restorana, držali smo se za ruke i gledali se kao zaljubljeni tinejdžeri.

Kada smo došli u restoran i naručili jelo, samo smo se gledali i govorili jedno drugome kako ovo moramo češće raditi. Osjećala sam se kao na početku veze. Nakon večere smo još malo prošetali i obećali jedno drugome da ovo nije zadnji put.

Tada sam shvatila koliko malo vremena provodimo zajedno. Svaka sekunda posvećena je našoj maloj princezi, što nikako nije loše, ali sad tek shvaćam da ne smijem zaboraviti njega i naš brak.

On je stup naše obitelji. On je prva i zadnja nit ovog našeg kaosa. On je planina koja nas štiti od svih nedaća. On je početak i kraj svega lijepog u mom životu.

Ništa ne traje zauvijek. Hanna će jednog dana odrasti, otići svojim putem. I ostati ćemo samo nas dvoje. I želim da, kad taj trenutak dođe, naša veza i dalje bude jaka i zdrava. Da se i dalje volimo kao prvog dana. Zato naš brak, našu vezu moramo njegovati sada i svaki dan do kraja života.

Naravno da imamo i uspone i padove. Naravno da se nekad svađamo, ali da me sada pitate zbog čega nastaju naše svađe, ne bih znala odgovor. Uglavnom su to gluposti nakon kojih se brzo pomirimo. Sve se na kraju može riješiti razgovorom. I smatram da je to bitno u vezi i u braku. Razgovor jača vezu, jača dvoje ljudi, koji svojom ljubavlju i povjerenjem mogu pobjediti sve probleme.

I zato ti se želim zahvaliti.

Hvala što si me odveo na tu večeru. Hvala što si mi otvorio oči i pokazao najveće životne vrijednosti. Hvala što si mi po tisućiti put pokazao da si ti glavni glumac u ovome mom filmu i da ti tu ulogu nitko nikada neće oteti. Hvala što me vodiš i osvijetljavaš mi put. Hvala što si stup moje hrabrosti. Hvala što si moja snaga i nadahnuće.

Volim te.

hdrpl

Roditelji..

Još jedan Siječanj prolazi. Brzo kao i svake godine. Moj najdraži mjesec, MOJ rođendan. Sve ove godine to je bio samo moj rođendan. Dan koji čekam cijelu godinu, pokloni, ukrasi, torte i kolači, pjesme i veselje. Dok sam još živjela s njima, mama i tata su se trudili svaku proslavu učiniti sve boljom.

No nikada nisam razmišljala da to nije samo moj dan. Da je to dan moje majke, to je dan kada me ona uz puno muke, suza i sreće donijela na ovaj svijet. To je dan kad je moj tata dobio svoju drugu kčerkicu. Dan kada je po najvećem snijegu, kasno navečer, tražio kikiriki, da udovolji jednoj trudnici, a svi znamo kako trudnice znaju biti opasne. Pamtim te ”svoje dane” po najljepšim tortama, najluđim proslavama, šarenim balonima. A oni? Po neprospavanim noćima, brigama, nedoumicama, strahovima.

Mislila sam da ta ljubav prema roditeljima ne može biti ni veća ni jača, da jednom kad se rodi, traje jednako zauvijek. Ali nisam bila u pravu.

Sa pune 23 godine i dalje imam potrebu, kada je neki problem, otrčati k njima. Oni uvijek imaju rješenje za sve. Tata je uvijek davao najbolje savjete, koji su uvijek pomagali. A mama? Mama je grlila jako, toliko jako, da svim problemima u meni postane toliko tijesno da sami nađu izlaz. Roditelji su jedini koji uvijek znaju učiniti da se osjećamo bolje. Oni čuju i ono što ne želimo izgovoriti.

Tek sada shvaćam sve to. Imam osjećaj, da od kad sam postala majka, svijet gledam očima svoje mame. Kao da nastavljam tamo gdje mi je ona očistila put. Tek sad shvaćam kakva je to roditeljska ljubav. Voljeti nekoga svim svojim bićem. Sad znam što je briga. Tek sad znam što su pravi strahovi. I odgovornost. I što znači kada se prioriteti promjene i kada netko drugi, toliko sičušan i umiljat, dođe na prvo mjesto.

Zato u Siječnju nije samo moj rođendan. To je moj podsjetnik, da sve što jesam, i sve što sam postigla je njihova zasluga. Vodili su me kroz život nevidljivim putokazima, pokazivali mi i dobre i loše strane života. Učili me kako da budem dobra kćer, cura, žena i na kraju majka. A nisam ni znala da me na to pripremaju.

Tek kad sami postanemo roditelji shvatimo, da nema te riječi, nema tog stiha, koji može opisati taj osjećaj zahvalnosti prema svojim roditeljima.

Ali tek onda. Nakon neprospavanih noći, prvih strahova, prvog osmijeha, prve riječi, napokon nam bude jasno. Tek tada vidimo svu ljubav koju su nam nesebično pružali.

Mama i tata hvala Vam. Hvala Vam za svaku suzu, svaki osmijeh, svaki savjet. Za svaki put kada ste me dignuli jer mi je bilo teško. Što ste moj oslonac, moja zvijezda vodilja, moj putokaz sreće.

Tek sada razumijem vašu ljubav.

Tek sada.

Hvala Vam.