Na današnji dan prije točno godinu dana završila sam u bolnici. Četvrtak navečer, krenuli su neizdrživi bolovi u trbuhu ne samo nakon svakog unosa hrane ili vode nego i nakon svakog udisaja. Dragi me odvezao na hitnu, tisuću kontroli, ultrazvuka, infuzija. Zbog sumnje na komplikacije sa žući odlučuju da je najbolje da prenočim u bolnici, pa ujutro obavim neke pretrage. Sljedeće jutro pretrage pokazuju na mogućnost čira na želudcu, no budući da se stanje nakon 3 infuzije smirilo puštaju me doma. I dan danas pamtim tatine riječi kad sam mu nakon izlaska iz bolnice poslala poruku i rekla što je bilo. Njegove riječi su bile

” Pazi da taj čir ne bi izašao za 9 mjeseci”.

Cijelo djetinjstvo sam slušala kako njega intuicija nikada ne vara i kako je on na kraju uvijek u pravu.

I tako je bilo i ovaj put. Samo 13 dana nakon sam napravila test za trudnoću koji je pokazao plus. U istom trenutku sam osjetila sreću ali i strah. Uzbuđenje ali i nervozu. U sekundi sam se osjećala kao sama na ovome svijetu dok sam sjedila na školjci i gledala u  tamnoplavi plus koji je vrištao da sam trudna. Koliko god to želio zapravo nikada nisi sto posto spreman na pozitivan test.

Moj prvotni plan je bio napraviti u tajnosti ultrazvuk kod ginekologa pa na Valentinovo priopćiti Saši sretne vijesti. No svo to moje uzbuđenje prekinula je poruka, samo 2 dana nakon da mi je iznenada umrla baka. U istom trenutku sam bila presretna jer donosim novo biće na ovaj svijet ali i tužna jer sam bez najdražeg bića ostala.  Kako mami reći na isti dan da joj je umrla mama i da će postati baka. Kako ću na put od 800 km da stignem na sprovod a nikome nisam rekla da sam trudna, što ako se nešto dogodi. U jednoj sekundi milijun različitih osjećaja, razmišljanja, tuga i sreća se tuku, koja će pobijediti. Odlazim s posla i putem kupim još jedan test, mislim si onaj se možda prevario. Nakon samo par sekundi iz drugog testa vrišti ”Schwanger” trudna si Anja, jedan život je otišao da bi drugi mogao doći.

Na brzinu kupujem male šlapice i mali bodi sa natpisom ”I love dad” i trčim kući da to lijepo upakiram. Ne mogu čekati Valentinovo, ne mogu čekati ni sekundu, želim cijelom svijetu reći da sam trudna.
Stavila sam sve to u kutiju zajedno sa oba testa i čekala da Saša dođe kući da mu kažem. Prva reakcija šok, nije mogao vjerovati, čak je mislio da je to sve laž i da se samo želim našaliti s njim. Sve dok nije pomirisao testove (da on je valjda jedini muškarac koji je mirisao test za trudnoću). Ne znam da li je bilo zbog mirisa (čitaj smrada) testa ili zbog šoka što će postati tata samo me zagrlio i izletio iz stana. Čula sam kako zove svoju mami i govori joj da će postati tata. Kada se vratio nije me prestajao grliti i ljubiti. Oči su mu bile pune suza, suza radosnica. Bio je sretan jednako koliko i šokiran. Spoznaja da ćemo za samo 9 mjeseci biti mama i tata. Bili smo skroz spremni ali ujedno i zabrinuti hoćemo li mi to moći.

Ali evo, nakon malo manje od godine dana od tog saznanja, mi smo postali jedna mala obitelj. I zasad nam ide jako dobro.

I tako je moj čir postao beba.

„Bez obzira na to da li je vaša trudnoća pažljivo isplanirana, medicinski podpomognuta ili se dogodila slučajno, jedna stvar je sigurna – vaš život više nikada neće biti isti.“ Ketrin Džon