Kraj.

”Ne uči ju na ruke.”

”Pusti ju da se isplače.”

Samo su neki od vrlo korisnih savjeta koje svakodnevno čujem, što od iskusnih majki, ali isto toliko, možda i više, od osoba koje nemaju svoju djecu. Ne kažem da nisu u pravu, ili da ja bolje znam od svoje ili neke druge majke koja je odgojila jedno, dvoje ili više djece. Ali zašto bih imala potrebu slušati takve savjete i ne uživati u svakom trenutku sa svojom bebom. Kada svemu jednom dođe kraj.

Jednom će doći zadnje uspavljivanje na rukama. Zaspati će sama u svom krevetiću.

Jednom će doći zadnje umirivanje zbog plakanja.

Jednom će doći zadnje maženje sa mamom.

Zadnje hranjenje.

Zadnje kupanje.

Zadnje izležavanje.

Zadnje presvlačenje pelena.

Zadnji jutarnji tretmani.

Zadnje dobrovoljno slikanje sa mamom.

Zadnje gledanje crtića.

Zadnje sve.

Jednom će otići od kuće, imati svoju obitelj, svoju djecu. A ja ću sjediti doma i žaliti za vremenom kad sam ju imala samo za sebe.

I zbog toga ne želim slušati nikoga.

Želim, dok još mogu, uživati u svakom trenutku, svakoj sekundi njene blizine. Vrijeme je dragocjeno i želim ga iskoristiti na najbolji mogući način.

Želim ju maziti, grliti, ljubiti. Želim ju imati na rukama. Presvlačiti i igrati se s njom. Želim ići u šetnje, kupovati joj sladoled i sokiće. Biti joj najbolja prijateljica. Jer jednom to više neću moći.

Nedavno sam pročitala citat koji mi je otvorio oči, i koji bi svakoj majci savjetovala da pročita, svaki put kad odluči da je nešto što drugi govore važnije od majčine intuicije. S time ću i završiti ovaj post, u nadi da će pomoći, kako meni, tako i svakoj nesigurnoj majci.

” Uživajte u svakom detalju,u lijepom, sunčanom danu, u zajedničkoj šetnji i ljepoti prirode, jer neki su trenuci nepovratni. ”

Nisi sama

Hanna spava. Znam da sam slobodna idućih 10 minuta, jer duže od toga ne spava po danu. Osim ako je na rukama ili ako smo na svježem zraku. Posebno je osjetljiva i nervozna zadnjih par dana. Skok u razvoju broj 4, kažu svi.

Skok u mamine ruke, kažem ja. Sve je u redu i sve paše ako je na rukama ili u klokanici, ili ako se blesiram i pjevam izmišljene pjesmice dok leži na podu, ali to ne traje dugo. Dok radim sve kako ona hoće, sretna je i smije se. Ako samo skrenem pogled s nje i odlučim nešto pojesti, kreće panika.

Puno ljudi mi je reklo ” pusti ju da plače, zatvori sobu i ignoriraj ju, prestat će”. Mislim da neće, ova mala tvrdoglava princeza nikome neće dopustiti da bude bolji od nje. Ako slučajno pokušam metodu pusti ju da plače, to plakanje se, nakon samo pet minuta pretvori u vrisku, toliko glasnu, da bi i najgladniji čovjek odmah prestao jesti. Ne mogu, ne mogu i ne želim pustiti svoju bebu da plače. Da, naučila sam ju na ruke, i ne, nije mi žao zbog toga. Umorna i iscrpljena jesam, ali kad ću se maziti s njom i uživati u njenom mirisu i toplini, ako ne sad.

Dođe mi tako, s vremena na vrijeme, period kada sam iscrpljena i kada se želim požaliti, tek toliko da znam da nisam sama.

Sve što sam do sad bila ili željela biti-više ne postoji. Pranje kose duže od 10 min? Kuhanje ručka po par sati? Čitanje knjige ili pijenje kave u miru? Spavanje do podne?

Moj pojam opuštanja sada je pranje kose jednom tjedno, mir tih 10 min dnevno dok spava, večernje maženje sa dragim, i tu i tamo čitanje nekih portala. Sa bebom, mijenjaju se prioriteti.

Da li mi je žao? NE!! Zbog nje, ne bi samo promijenila prioritete, promijenila bi čitav život, čitav svijet, čitav svemir. Njezin osmijeh, na kraju napornog dana, je sve što mi treba.

U redu je s vremena na vrijeme, podsjetiti samu sebe da nije lako. I mi mame smo od krvi i mesa. I mi imamo dobre i loše dane. I mi nekada trebamo podršku i ruku koja će nas podići. Nije sramota priznati da je teško. Nisi manje vrijedna ako priznaš da si umorna. Nisi sama. Držite se mame. Radite najljepši ali najzahtjevniji posao na svijetu. Budite ponosne na sebe.

“Biti majka puno radno vrijeme jedan je od najbolje plaćenih poslova. Uzevši u obzir da je plaća čista ljubav.” – Mildred B. Vermont

On

Iako sam majka ” samo” nepunih 4 mjeseca, primijetila sam kako mi ta uloga dominira svim vremenom tijekom cijelog dana. A kako sam to shvatila?

U nedjelju ujutro, moj dragi mužić me pitao jesam li za, da odemo nas dvoje sami, na večeru. Nije bio nikakav povod, nikakva proslava.

Cijeli dan sam razmišljala što ću obući, kako ću urediti kosu, koji parfem ću staviti. Nisam mogla dočekati da dođe vrijeme za spremanje. Bebicu smo ostavili baki, i napokon je došlo vrijeme da krenemo.

Bila sam uzbuđena kao da idem na prvi spoj. Cijelo tijelo mi je drhtalo. Cijelim putem od stana do restorana, držali smo se za ruke i gledali se kao zaljubljeni tinejdžeri.

Kada smo došli u restoran i naručili jelo, samo smo se gledali i govorili jedno drugome kako ovo moramo češće raditi. Osjećala sam se kao na početku veze. Nakon večere smo još malo prošetali i obećali jedno drugome da ovo nije zadnji put.

Tada sam shvatila koliko malo vremena provodimo zajedno. Svaka sekunda posvećena je našoj maloj princezi, što nikako nije loše, ali sad tek shvaćam da ne smijem zaboraviti njega i naš brak.

On je stup naše obitelji. On je prva i zadnja nit ovog našeg kaosa. On je planina koja nas štiti od svih nedaća. On je početak i kraj svega lijepog u mom životu.

Ništa ne traje zauvijek. Hanna će jednog dana odrasti, otići svojim putem. I ostati ćemo samo nas dvoje. I želim da, kad taj trenutak dođe, naša veza i dalje bude jaka i zdrava. Da se i dalje volimo kao prvog dana. Zato naš brak, našu vezu moramo njegovati sada i svaki dan do kraja života.

Naravno da imamo i uspone i padove. Naravno da se nekad svađamo, ali da me sada pitate zbog čega nastaju naše svađe, ne bih znala odgovor. Uglavnom su to gluposti nakon kojih se brzo pomirimo. Sve se na kraju može riješiti razgovorom. I smatram da je to bitno u vezi i u braku. Razgovor jača vezu, jača dvoje ljudi, koji svojom ljubavlju i povjerenjem mogu pobjediti sve probleme.

I zato ti se želim zahvaliti.

Hvala što si me odveo na tu večeru. Hvala što si mi otvorio oči i pokazao najveće životne vrijednosti. Hvala što si mi po tisućiti put pokazao da si ti glavni glumac u ovome mom filmu i da ti tu ulogu nitko nikada neće oteti. Hvala što me vodiš i osvijetljavaš mi put. Hvala što si stup moje hrabrosti. Hvala što si moja snaga i nadahnuće.

Volim te.