Prije punih 110 godina, zahvaljujući snažnim, neustrašivim ženama, danas se slavi upravo naš dan, dan žena. Dan kada su se žene skupile, i mislile i radile kao jedna. Dan kada žene nisu marile da li je jedna bolja od druge, nisu marile koja ima ljepši nos, veću stražnjicu ili više followera na društvenim mrežama. Bilo je samo bitno stvoriti prava, naša prava.
Žalosno je, što ni nakon dugih 110 godina, nisu u tome do kraja uspjele. I dan danas, daleko smo od jednakosti. I biti ćemo još stotinama godina daleko, dokle god postoje komentari ”žena je da bude u kuhinji”, ”samo da se rodi muško”, ”žena si, moraš prešutjeti”.. Iako će svaka žena reći, na to smo navikle kod naših muškaraca.
Ali ono, na što nismo navikle, je da smo jedna drugoj najveći neprijatelji. Od borbe za jednakosti s muškarcima, došlo je do toga da se moramo boriti za jednakosti među ženama. Život se svodi na stalno natjecanje, tko će od koga biti bolji. A zaboravljamo da smo sve jednake u nejednakosti, i da to moramo gurati i boriti se za to.
Najveći uspjeh nam je što se predstavljamo ”slabijim spolom”. Pritom opasno zaboravljamo koliko smo jake i hrabre. Mi rađamo. Mi odgajamo. Mi se borimo. Mi smo te koje držimo konce svake zajednice. Mi smo te koje se moramo boriti za nas i naša prava. Ali zajedno, a ne jedna protiv druge.
Žena je sinonim za snagu. I upravo tako moramo odgajati svoje djevojčice. Da rastu ponosne na sebe. Da se bore. Da ne zaborave nikada koliko vrijede. I upravo tako moramo odgajati i naše sinove. Da poštuju svoje žene. Da zapamte koliko jaka i ustrajna jedna žena može biti. I da nikada ne zaborave, da je žena bila njihov prvi dom.
Zato drage moje žene. Kraljice. Ovaj dan nije kao svaki drugi. Ovaj dan je stvoren da nas podsjeti da se moramo žestoko boriti za ono što želimo, ali pritom iza sebe uvijek ostaviti osmijeh. Znati reći NE bez opravdanja, znati kada treba povući crtu i označiti kraj. Iza svake svoje odluke stajati čvrsto, i nikada nikome ne dopustiti da nas uvjeri da smo mi ”slabiji spol”.
Budite ponosne na sebe, posao koji radimo nije lak. Držite do sebe. Poštuje sebe. Volite sebe.
I nikad ne zaboravite…
” Najveća si kraljica kada drugoj ženi pomogneš popraviti krunu, a ne kada joj istu pokušavaš srušiti.”
Moje blago, temelj i krov naše obitelji, i moja najveća ljubav danas slavi 30.rođendan. Sve si stariji ali s time i sve ljepši. Već šesti rođendan koji slavimo skupa. Tek 5 godina smo zajedno a kao da smo čitavu vječnost. Što smo sve prošli u ovih dugih pet godina, preživjeli vezu na daljinu, zaručili se, vjenčali kod matičara, napravili bebu, a još nas puno toga čeka u idućim zajedničkim godinama.
Ne znam čime sam te privukla, čime sam te zaslužila. Ali znam da je riječima nemoguće opisati ovu ljubav.
Ali moguće je napisati 30 razloga zašto te volim:
Volim tvoje plave oči.
Volim tvoje savjete (iako me nekad istinski živciraju)
Volim kad me probudiš i gnjaviš ujutro, iako tad ne pokazujem nikakvu ljubav
Volim kad si sretan
Volim kad priznaš da sam u pravu
Volim i kad si živčan i brundaš
Volim to što brineš o meni
Volim kad se smiješ
Volim tvoju iskrenost
Volim kad pričaš izmišljene priče
Volim kad me maziš
Volim tvoje poljupce
Volim tvoje zagrljaje
Volim kad me nasmijavaš
Volim kad mi kažeš da sam lijepa
Volim kad se igraš sa Hannom
Volim šetnje s tobom
Volim tvoj ponos
Volim tvoju djetinjastu narav
Volim kad mi usred noći daš pusu
Volim tvoje veliko srce
Volim to što si najbolji tata na svijetu
Volim što si najbolji muž na svijetu
Volim što sve lijepo, i sve tužno želiš podijeliti samnom
Volim to što ti za mene ništa nije problem
Volim tvoj otvoreni um
Volim što si moj princ
Volim tvoj karakter
Volim što me voliš.
Volim što si samo moj
Hvala ti što si najbolji prijatelj, dečko, muž i tata na svijetu!!
Da me netko prije samo nekoliko mjeseci pitao kako zamišljam majčinstvo, i što za mene znači biti mama, moj odgovor bi bio apsolutna kontra svemu kako je sada.
Zamišljala sam to upravo onako kako se majčinstvo prikazuje na društvenim mrežama. Čista, uredna, suha djeca, koja se cijeli dan sama igraju na podu, dok ja sjedim u fotelji i pijem kavu u savršeno pospremljenom dnevnom boravku.
Ako sam do sada išta shvatila ili naučila, to je da je majčinstvo apsolutna kontra svemu što nam se prikazuje na društvenim mrežama.
Možda je grubo tako reći, ali majčinstvo je posao. Onaj najteži. Koji radiš sa 100 posto emocija, 100 posto ljubavi i 100 posto snage. Ponekad je teško, toliko da pomislim kako više ne ide, kako više ne mogu. Dođu dani koji testiraju zadnje atome snage. Ali na kraju svakog dana, bilo dobrog ili lošeg, sretnog ili tužnog, dobijem plaću koja se ne može usporediti s ničim. Ljubav. Njen osmijeh, njenu glavicu na mome ramenu i prstiće u mojoj ruci. I uhvatim se tako, kako nakon napornog dana, stojim kraj njenog kinderbeta, gledam ju kako spava slušam kako diše, i jedino o čemu mislim-kako smo napravili nešto tako posebno, savršeno.
Majčinstvo nije savršeno. Majčinstvo je kaos. Kaos razbacanih igračaka, kaos prljavih flašica od mlijeka u sudoperu, kaos zamazanih bodija sa flekama od mrkve. Ali ipak, najljepši kaos na svijetu.
I znam da toga neću biti ni svjesna, ali taj kaos će se jednom pospremiti posljednji put. Sve će se jednom vratiti u normalu. Ovaj moj kaos će zamijeniti neke veće brige i strahovi.
Vrijeme prolazi. Brzo, najbrže. I tu ne mogu ništa promijeniti.
Ali mogu svaki dan zastati, uzeti svoju princezu u ruke i osjetiti. Osjetiti sreću. Koja ne traži puno a daje mnogo.
Samo su neki od vrlo korisnih savjeta koje svakodnevno čujem, što od iskusnih majki, ali isto toliko, možda i više, od osoba koje nemaju svoju djecu. Ne kažem da nisu u pravu, ili da ja bolje znam od svoje ili neke druge majke koja je odgojila jedno, dvoje ili više djece. Ali zašto bih imala potrebu slušati takve savjete i ne uživati u svakom trenutku sa svojom bebom. Kada svemu jednom dođe kraj.
Jednom će doći zadnje uspavljivanje na rukama. Zaspati će sama u svom krevetiću.
Jednom će doći zadnje umirivanje zbog plakanja.
Jednom će doći zadnje maženje sa mamom.
Zadnje hranjenje.
Zadnje kupanje.
Zadnje izležavanje.
Zadnje presvlačenje pelena.
Zadnji jutarnji tretmani.
Zadnje dobrovoljno slikanje sa mamom.
Zadnje gledanje crtića.
Zadnje sve.
Jednom će otići od kuće, imati svoju obitelj, svoju djecu. A ja ću sjediti doma i žaliti za vremenom kad sam ju imala samo za sebe.
I zbog toga ne želim slušati nikoga.
Želim, dok još mogu, uživati u svakom trenutku, svakoj sekundi njene blizine. Vrijeme je dragocjeno i želim ga iskoristiti na najbolji mogući način.
Želim ju maziti, grliti, ljubiti. Želim ju imati na rukama. Presvlačiti i igrati se s njom. Želim ići u šetnje, kupovati joj sladoled i sokiće. Biti joj najbolja prijateljica. Jer jednom to više neću moći.
Nedavno sam pročitala citat koji mi je otvorio oči, i koji bi svakoj majci savjetovala da pročita, svaki put kad odluči da je nešto što drugi govore važnije od majčine intuicije. S time ću i završiti ovaj post, u nadi da će pomoći, kako meni, tako i svakoj nesigurnoj majci.
” Uživajte u svakom detalju,u lijepom, sunčanom danu, u zajedničkoj šetnji i ljepoti prirode, jer neki su trenuci nepovratni. ”
Hanna spava. Znam da sam slobodna idućih 10 minuta, jer duže od toga ne spava po danu. Osim ako je na rukama ili ako smo na svježem zraku. Posebno je osjetljiva i nervozna zadnjih par dana. Skok u razvoju broj 4, kažu svi.
Skok u mamine ruke, kažem ja. Sve je u redu i sve paše ako je na rukama ili u klokanici, ili ako se blesiram i pjevam izmišljene pjesmice dok leži na podu, ali to ne traje dugo. Dok radim sve kako ona hoće, sretna je i smije se. Ako samo skrenem pogled s nje i odlučim nešto pojesti, kreće panika.
Puno ljudi mi je reklo ” pusti ju da plače, zatvori sobu i ignoriraj ju, prestat će”. Mislim da neće, ova mala tvrdoglava princeza nikome neće dopustiti da bude bolji od nje. Ako slučajno pokušam metodu pusti ju da plače, to plakanje se, nakon samo pet minuta pretvori u vrisku, toliko glasnu, da bi i najgladniji čovjek odmah prestao jesti. Ne mogu, ne mogu i ne želim pustiti svoju bebu da plače. Da, naučila sam ju na ruke, i ne, nije mi žao zbog toga. Umorna i iscrpljena jesam, ali kad ću se maziti s njom i uživati u njenom mirisu i toplini, ako ne sad.
Dođe mi tako, s vremena na vrijeme, period kada sam iscrpljena i kada se želim požaliti, tek toliko da znam da nisam sama.
Sve što sam do sad bila ili željela biti-više ne postoji. Pranje kose duže od 10 min? Kuhanje ručka po par sati? Čitanje knjige ili pijenje kave u miru? Spavanje do podne?
Moj pojam opuštanja sada je pranje kose jednom tjedno, mir tih 10 min dnevno dok spava, večernje maženje sa dragim, i tu i tamo čitanje nekih portala. Sa bebom, mijenjaju se prioriteti.
Da li mi je žao? NE!! Zbog nje, ne bi samo promijenila prioritete, promijenila bi čitav život, čitav svijet, čitav svemir. Njezin osmijeh, na kraju napornog dana, je sve što mi treba.
U redu je s vremena na vrijeme, podsjetiti samu sebe da nije lako. I mi mame smo od krvi i mesa. I mi imamo dobre i loše dane. I mi nekada trebamo podršku i ruku koja će nas podići. Nije sramota priznati da je teško. Nisi manje vrijedna ako priznaš da si umorna. Nisi sama. Držite se mame. Radite najljepši ali najzahtjevniji posao na svijetu. Budite ponosne na sebe.
“Biti majka puno radno vrijeme jedan je od najbolje plaćenih poslova. Uzevši u obzir da je plaća čista ljubav.” – Mildred B. Vermont
Iako sam majka ” samo” nepunih 4 mjeseca, primijetila sam kako mi ta uloga dominira svim vremenom tijekom cijelog dana. A kako sam to shvatila?
U nedjelju ujutro, moj dragi mužić me pitao jesam li za, da odemo nas dvoje sami, na večeru. Nije bio nikakav povod, nikakva proslava.
Cijeli dan sam razmišljala što ću obući, kako ću urediti kosu, koji parfem ću staviti. Nisam mogla dočekati da dođe vrijeme za spremanje. Bebicu smo ostavili baki, i napokon je došlo vrijeme da krenemo.
Bila sam uzbuđena kao da idem na prvi spoj. Cijelo tijelo mi je drhtalo. Cijelim putem od stana do restorana, držali smo se za ruke i gledali se kao zaljubljeni tinejdžeri.
Kada smo došli u restoran i naručili jelo, samo smo se gledali i govorili jedno drugome kako ovo moramo češće raditi. Osjećala sam se kao na početku veze. Nakon večere smo još malo prošetali i obećali jedno drugome da ovo nije zadnji put.
Tada sam shvatila koliko malo vremena provodimo zajedno. Svaka sekunda posvećena je našoj maloj princezi, što nikako nije loše, ali sad tek shvaćam da ne smijem zaboraviti njega i naš brak.
On je stup naše obitelji. On je prva i zadnja nit ovog našeg kaosa. On je planina koja nas štiti od svih nedaća. On je početak i kraj svega lijepog u mom životu.
Ništa ne traje zauvijek. Hanna će jednog dana odrasti, otići svojim putem. I ostati ćemo samo nas dvoje. I želim da, kad taj trenutak dođe, naša veza i dalje bude jaka i zdrava. Da se i dalje volimo kao prvog dana. Zato naš brak, našu vezu moramo njegovati sada i svaki dan do kraja života.
Naravno da imamo i uspone i padove. Naravno da se nekad svađamo, ali da me sada pitate zbog čega nastaju naše svađe, ne bih znala odgovor. Uglavnom su to gluposti nakon kojih se brzo pomirimo. Sve se na kraju može riješiti razgovorom. I smatram da je to bitno u vezi i u braku. Razgovor jača vezu, jača dvoje ljudi, koji svojom ljubavlju i povjerenjem mogu pobjediti sve probleme.
I zato ti se želim zahvaliti.
Hvala što si me odveo na tu večeru. Hvala što si mi otvorio oči i pokazao najveće životne vrijednosti. Hvala što si mi po tisućiti put pokazao da si ti glavni glumac u ovome mom filmu i da ti tu ulogu nitko nikada neće oteti. Hvala što me vodiš i osvijetljavaš mi put. Hvala što si stup moje hrabrosti. Hvala što si moja snaga i nadahnuće.
Još jedan Siječanj prolazi. Brzo kao i svake godine. Moj najdraži mjesec, MOJ rođendan. Sve ove godine to je bio samo moj rođendan. Dan koji čekam cijelu godinu, pokloni, ukrasi, torte i kolači, pjesme i veselje. Dok sam još živjela s njima, mama i tata su se trudili svaku proslavu učiniti sve boljom.
No nikada nisam razmišljala da to nije samo moj dan. Da je to dan moje majke, to je dan kada me ona uz puno muke, suza i sreće donijela na ovaj svijet. To je dan kad je moj tata dobio svoju drugu kčerkicu. Dan kada je po najvećem snijegu, kasno navečer, tražio kikiriki, da udovolji jednoj trudnici, a svi znamo kako trudnice znaju biti opasne. Pamtim te ”svoje dane” po najljepšim tortama, najluđim proslavama, šarenim balonima. A oni? Po neprospavanim noćima, brigama, nedoumicama, strahovima.
Mislila sam da ta ljubav prema roditeljima ne može biti ni veća ni jača, da jednom kad se rodi, traje jednako zauvijek. Ali nisam bila u pravu.
Sa pune 23 godine i dalje imam potrebu, kada je neki problem, otrčati k njima. Oni uvijek imaju rješenje za sve. Tata je uvijek davao najbolje savjete, koji su uvijek pomagali. A mama? Mama je grlila jako, toliko jako, da svim problemima u meni postane toliko tijesno da sami nađu izlaz. Roditelji su jedini koji uvijek znaju učiniti da se osjećamo bolje. Oni čuju i ono što ne želimo izgovoriti.
Tek sada shvaćam sve to. Imam osjećaj, da od kad sam postala majka, svijet gledam očima svoje mame. Kao da nastavljam tamo gdje mi je ona očistila put. Tek sad shvaćam kakva je to roditeljska ljubav. Voljeti nekoga svim svojim bićem. Sad znam što je briga. Tek sad znam što su pravi strahovi. I odgovornost. I što znači kada se prioriteti promjene i kada netko drugi, toliko sičušan i umiljat, dođe na prvo mjesto.
Zato u Siječnju nije samo moj rođendan. To je moj podsjetnik, da sve što jesam, i sve što sam postigla je njihova zasluga. Vodili su me kroz život nevidljivim putokazima, pokazivali mi i dobre i loše strane života. Učili me kako da budem dobra kćer, cura, žena i na kraju majka. A nisam ni znala da me na to pripremaju.
Tek kad sami postanemo roditelji shvatimo, da nema te riječi, nema tog stiha, koji može opisati taj osjećaj zahvalnosti prema svojim roditeljima.
Ali tek onda. Nakon neprospavanih noći, prvih strahova, prvog osmijeha, prve riječi, napokon nam bude jasno. Tek tada vidimo svu ljubav koju su nam nesebično pružali.
Mama i tata hvala Vam. Hvala Vam za svaku suzu, svaki osmijeh, svaki savjet. Za svaki put kada ste me dignuli jer mi je bilo teško. Što ste moj oslonac, moja zvijezda vodilja, moj putokaz sreće.
Dosta trudnica u zadnje vrijeme me pitalo imam li, kao novopečena majka, neki savjet. Moj glavni i najveći savjet svim budućim i sadašnjim trudnicama i majkama, nemojte čitati portale o trudnoći ili majčinstvu.
Baš sam prije par dana slučajno naletila na jedan zanimljiv članak. Sreća je što sam ga vidjela sad, a ne odmah nakon poroda dok su me pucali hormoni.
Članak je bio vezan za dojenje. Tabu tema u 21.stoljeću. Između ostalog u članku je pisalo kako su majke koje doje svoju bebu, pazi sad, više povezane s bebom nego majke koje ne doje. Isto tako, majka koja doji, u prijevodu je bolja majka od ove koja ne doji, jer majčino mlijeko je najbolje za bebu. Daleko od toga, smatram da nema ničeg ljepšeg od dojenja svoje bebe, ali to što ne dojim ne čini me manjom majkom.
Da sam taj članak pročitala odmah nakon poroda, vjerujem da bih odmah pala u depresiju i krivila sama sebe što ne dojim svoju bebu, nego ju hranim na flašicu. Hanna je prvog dana, jer smo bile odvojene, prihvatila flašicu i nije joj padao na pamet bilo kakav drugi način prehrane. Bilo mi je žao, trudila sam se izdajati pa joj davati svoje mlijeko na flašicu, baš zbog tih priča kako je majčino mlijeko bijela krv. I onda nakon teške borbe sa upalama mliječnih kanala, shvatila sam da mučim i sebe i nju, jer njoj moje mlijeko svejedno nije bilo dovoljno.
I mogu vam reći, evo nakon 3 i pol mjeseca, Hanni uopće nije bitno od kud to mlijeko curi, bitno je samo da je ona sita.
Kažu mame danas idu linijom manjeg otpora, aludirajući na to da je lakše kupiti i bebi dati dohranu, nego dojiti.
A ja vam mogu reći da je to najveća zabluda. Koliko puta po noći, kad se probudi, Hanna vrišti jer hoće jesti, a ja prvo moram napraviti flašicu, pa je ohladiti, i tek onda može jesti. Naravno da je puno lakše odmah ju uzeti i staviti da doji, odmah se malo i pomaziti.
Iako sam se cijelu trudnoću bojala dojenja,i to mi je stvaralo noćne more, jako mi je žao što to kod nas nije uspjelo. Ali ne smatram da moja beba dobije manje ljubavi jer pije adaptirano mlijeko.
Isto tako, jedna od stavki u članku bila je da majke koje rode prirodno, imaju veću privrženost bebi nego majke koje rode na carski, jer eto više su se pomučile da beba izađe. Znači imam 2/3 boda za nemajku.
I zadnja, ne manje bitna tema, je bila duda! Bebe ne bi trebali navikavati na dude, samo na dojku. Teško će ih se odviknuti, unakaziti će si zubiće, bit će joj draža duda od majke. Moja Hanna od prvog dana ima dudu i mogu reći da bez dude više ne bi mogli.
I došli smo na 3/3 boda što znači da sam ja 100% nemajka.
A kao 100% nemajka imam savjet za sve buduće i/ili sadašnje mame.
Majčinski instinkt je najljepša stvar na svijetu. Ne slušajte priče od drugih, ne čitajte portale i članke koji će vas samo izluditi. Uzmite svoju bebu u ruke i ona će vam sve pokazati. Poslušajte same sebe i svoje bebe i sve će vam biti lakše.
Koliko mi učimo djecu, isto toliko, a možda i više, djeca uče nas.
“Dijete u prvim, presudnim godinama života majku doživljava kao sveobuhvatnu, snagu koja štiti i hrani. Majka je hrana, ljubav, toplina, zemlja. Kad te ona voli, znači da si živ, ukorijenjen, da si doma”, Erich Fromm
Ne znam da li vam je poznat osjećaj kada u istom danu osjetite najveću sreću na svijetu, koja se riječima ne može opisati, i najveću tugu, koja vam kida srce.
Nažalost znam kakav je to osjećaj. Dan kad se rodila moja princeza, najveću sreću ovog svijeta, prekinule su riječi medicinske sestre : ” Vaša beba nije stabilno, na intenzivnoj je.” Nastavila mi je objašnjavati kako je moja beba ostala bez zraka, poplavila i prestala disati čim su ju odvojili od mene. Nakon tih riječi prestala sam slušati, srce mi je počelo ubrzano kucati i samo sam razmišljala o njoj.
Budući da je anestezija još djelovala, nisam mogla k njoj. Nisam ju mogla zagrliti, primiti, pomoći joj.
Mislila sam da će mi srce popucati u sto tisuća komadića.
Neizmjeran šok. Bol kakvu nikad nisam osjetila. Čuti emocionalno najjačeg muškarca kako jeca i trudi se da ja to ne čujem, stvara ne izlječivu bol u srcu.
Čim je anestezija malo popustila, ustala sam da mogu k njoj, i pritom dvaput pala u nesvijest. Uspjela sam ju na minutu vidjeti da se uvjerim da je dobro.
Nakon toga svaku sekundu sam provodila s njom na intenzivnoj. Već drugi dan nakon operacije sam hodala, ona je bila moja snaga. Niti jedna bol se nije mogla usporediti sa željom da budem uz svoju bebu.
Tek kad žena postane majka, osjeti kakvu snagu i volju krije u sebi.
Nakon 5 dana puštena je s intenzivne, pa smo mogle skupa ići kući. I evo, nakon punih 3,5 mjeseca, još uvijek me stegne u srcu, i oči zasuze, kada se sjetim tog dana.
”Biti majka znači učiti o snagama koje niste znali da imate i doživjeti strahove za koje niste znali da postoje.” – Linda Wooten
Moja trudnoća trajala je 40 +3 tjedna. Sama po sebi bila je savršena. Ako izuzmeno oticanje nogu i trudnički osip koji sam dobila zadnji mjesec, nisam imala nikakvih tegoba. Uživala sam iz dana u dan i zamišljala kako će izgledati moja princeza.
Moji problemčići su počeli dva tjedna prije termina. Bio je petak navečer, Saša i ja smo ležali u dnevnom boravku i gledali film. Najednom sam osjetila bol u donjem dijelu leđa koja se širila prema naprijed. Bol je bila podnošljiva pa nisam nikoga s time zamarala, sve dok nije postala jača i češća. Rekla sam Saši da me boli pa smo odlučili mjeriti vrijeme. U 30 min bol je dolazila svakih 6-7 min. Odlučili smo otiči u bolnicu da vidimo šta se događa. Stavili su me na CTG i odmah je bilo vidljivo da su trudovi. Nažalost bili su prekratki i preslabi (nisu prelazili 80). Doktorica nam govori kako su to preslabi trudovi da bi porod počeo, i naziva ih lažnim, pripremnim trudovima. No kad sam već tu, odlučuje me pregledati i napraviti UZV da vidimo kako je bebica. Otvorena sam 2 prsta kao i prije dva tjedna, bez promjene. No ono što nas je zabrinulo bile su riječi doktorice da je beba blizu 4 kg i ako prijeđe 4 kg mora ići van. I Saša i ja smo ostali u šoku. Iako nam doktorica nakon tih riječi govori kako je sve u redu s bebom, mi smo u panici, jer kako ćemo mi znati kad je prešla 4 kg.
U ponedjeljak sam otišla ginekologu koji odlučuje ako beba
ne izađe sama do 28.9 (termin je bio 29.9.) moram se javiti u bolnicu pa
ću ići na inducirani porod.
Tada sam mislila da su to najgora 2 tjedna u mom životu, no kasnije ćete vidjeti da je bilo i gore.
Kada je napokon došao taj 28.9.spakirala sam ostatak stvari
koje još nisu bile spremne i zajedno sa Sašom uputila se u bolnicu.
Odmah sam dobila narukvicu sa svojim imenom i kodom, što mi je odmah bio
znak da sam primljena i da je to to.
U predrađaoni me spajaju na CTG. Nakon 40 min nikakvih vidljivih trudova. Čekamo doktoricu da me pregleda i napravi UZV. Još uvijek otvorena 2 prsta, situacija ista kao na početku mjeseca. Na UZV doktorica procijenjuje bebu na 5200. Opet šok, suze idu same, ne zato što ću roditi ”debelu” bebu, nego zbog straha da se mojoj bebi nešto ne dogodi. Kažu mi da sjednem u čekaonicu i pričekam glavnu doktoricu. Čekali smo dugih sat vremena. Glavna doktorica ponovno radi UZV i potvrđuje veliku bebu ali savjetuje mi da pokušamo prirodnim putem inducirati porod.
Naime, za one koji ne znaju (nisam ni ja znala dok nisam
ostala trudna), u Njemačkoj ne daju drip u venu, jer to navodno šteti
bebi.
Doveli su me u rađaonu. Prvotni šok, kako već u rađaoni, nisam se ni
udobnije obukla, pa neću valjda već roditi. Sto misli mi je prolazilo
glavom. Ulazi mlada babica u rađaonu i donosi mi čašu sa napitkom.
Koktel za trudove kaže, imam 20 min da ga popijem, i ostavlja mi vrećicu
ako budem morala povratiti, kaže nije rijetkost. Uzbuđena i u panici
krenem lagano piti koktel.
Okus mi je bio super, kao šejk od banane. Saša ga je naravno probao, ali sa malom dozom straha šta ako i on dobije trudove.
Pijuckam polako taj koktel a Saša me požuruje. Nakon 20ak minuta ulazi
babica i kaže da legnem i oslobodim trbuh. Opet CTG pomislim. Nakon sat
vremena CTG niti jedan vidljivi trud. Šalju me na odjel i kažu da dođem
za 2 sata. I tu kreće moja avantura.
Taj cijeli dan, svaka dva sata sam išla na CTG. Saša je
stalno dolazio i išao samnom u nadi da će se nešto dogoditi. Ali ništa.
Zadnji CTG u 23 sata, niti jedan vidljivi trud, šalju me na spavanje.
Ujutro opet na CTG, opet ništa. Niti se otvaram niti imam
trudove. Sada mi daju tableticu koja potiče trudove i otvaranje. Opet
svaka dva sata CTG, opet ništa. Navečer mi daju još jednu tableticu i
šalju me na spavanje.
U nedjelju 30.9 ujutro dolazim na CTG, kako opet nije bilo
trudova odlučuju se na sljedeći korak. Staviti će mi mali tampončić koji
u sebi sadrži hormon Oksitocin, i koji će me otvoriti i potaknuti
trudove. Dok ga je doktorica stavljala moje jedino pitanje je bilo, što
ako ni to ne bude djelovalo, na što je ona odgovorila ”Hoće, uvijek
djeluje.”
I zapravo na neki način i je. Kako je dan odmicao polako
sam počela osjećati bolove. Trudovi su se lagano počeli pokazivati na
CTG-u, no nažalost prekratki. Navečer je bol postala toliko jaka da sam
jedva hodala od sobe do rađaone. Na zadnjoj kontroli u 22:30 trudovi idu
preko 130 ali su prekratki i babica govori kako to nije dovoljno da
pogura bebu i da odem spavati ali da se vratim ako me bude boljelo. Na
rubu živaca i bez imalo snage pucam i govorim joj kako mogu odmah ostati
tu, jer me jako boli i sigurno neću moći spavati. Da me smiri, babica
mi daje dva čepića, kaže to je za smirenje ali će mi ujedno i pomoći da
se otvorim. Odlazim u sobu i trpim bolove do 5 ujutro kada napokon
uspijevam zaspati.
Iscrpljena i bez snage jedva sam čekala da Saša dođe ujutro
k meni. Skupa smo otišli na još jedan CTG u nizu. Trudovi su se
smirili, zapravo nestali. Dolazi mlada doktorica i predlaže mi da danas
napravimo pauzu, sutra ponovimo taj tampončić pa ako ništa ne bude u
srijedu na carski da se beba, pazi sad, više ne pati.
Na svu moju sreću, taj dan se glavna šefica vratila s
godišnjeg i odlučila da baš ona, baš mene pregleda. I dan danas sam joj
zahvalna što se na to odlučila. Doktorica zaključuje da sam preuska da
bi toliku bebu mogla roditi prirodno, i čudi se kako je itko uopće
pomislio drugačije. Odlučujemo se jednoglasno da nema drugog riješenja
nego carski rez.
U Sašinim i mojim očima se samo moglo vidjeti olakšanje i sreća jer se ova agonija bliži kraju.
Cijeli taj ponedjeljak mi je prošao brzo, u pripremi za sutrašnji
carski. Na razgovoru sa anesteziologom odlučujem da želim biti budna na
operaciji, i da mi ne treba tableta za smirenje prije spavanja.
Tu noć sam spavala kao mala beba. Zaspala sam oko 20 sati,
sa osjećajem kao da je 1000 kila tereta palo sa mojih leđa. Ujutro me
budi sestra i nosi mi haljinu i stezne čarape za operaciju. Zovem Sašu
da požuri, da me ne odvezu u salu prije nego što dođe. Dok su me vozili
od sobe do rađaone moje misli su samo bile usmjerene na moju bebu i kako
je napokon došao dan kada ćemo se upoznati. Bila sam toliko opuštena i
sretna.
Još veća sreća je bila kada je Saša ušao u rađaonu, obućen u njihovu
”doktorsku” uniformu. Ne moram ni pričati koliko je bio nervozan i
nestrpljiv.
Odveli su me u operacijsku salu na pripremu. Sama priprema,
pranje, uvođenje anestezije, pa katetera, pa priprema mjesta za rez,
trajala je meni osobno, jako dugo. U sali je bilo dosta hladno. Jedva
sam dočekala da Sašu puste k meni. Sjeo je meni iza glave, sa lijeve
strane. Znoj mu je probijao kroz kapicu na glavi. Kako sam se upustila u
priču s njim nisam ni primjetila da je operacija započela, samo
odjednom spuštaju paravan i vidim kako izvlače moju bebu.
Moja ljepotica je napokon tu, suze su samo tekle, same od sebe. Suze
sreće što je napokon tu, ali i suze olakšanja jer je sve gotovo.
Odnose ju na prvi pregled no brzo ju vraćaju k nama na
kratko maženje. Iako je bila puna krvi, naotečena i crvena, u tom
trenutku je bila nešto najljepše što sam vidjela. Iako je sala bila
puna, osjećala sam se kao da smo sami. Princeza, njezin tajo i ja. Nisam
mogla zaustaviti suze, samo sam ju mazila i ljubila. Poželjela sam da
cijeli svijet zastane u tom trenutku i da traje zauvijek.
No babica je morala prekinuti taj trenutak jer je bebu
trebalo okupati i ugrijati. Budući da sam ja bila zauzeta operacijom,
tj.šivanjem,Saša je otišao sa babicom, i kad je beba bila gotova primio
ju je na prsa.
Možda najljepša slika u mom životu je bila, kada su me iz
operacijske sale prebacili u rađaonu. Ulazim unutra i jedino što vidim
je njih dvoje. Ljubav mog života kako na prsima drži našu princezu. Naše
malo biće.
Ubrzo ju stavljaju meni na prsa i tek onda shvaćam koliko
je teška. Naša princeza je rođena sa 4790 grama i 57 cm. Ogromna ljubav
se u nama rodila tog dana. Ogromna sreća i uzbuđenje. Sve je to bilo
skroz nestvarno. Ja sam postala mama. Nova životna Uloga koju ću imati
do kraja života. I u kojoj uživam i sada. Tri i pol mjeseca nakon
operacije pišem ovaj post a moj anđeo mi spava u naručju.
Neopisiv je osjećaj postati roditelj. A još je ljepši kada pokraj sebe imate osobu koja vas voli i uživa skupa s vama u najljepšem osjećaju na svijetu. Hvala Svemiru na mojoj bebi. I hvala mu na najvećoj potpori, mome ramenu za plakanje, stijeni i najvećoj ljubavi. Hvala mu na mome Sašku.
Svaka se ljudska ljubav mora steći, osvojiti, zaslužiti i, uprkos preprekama, sačuvati. Jedino se majčina ljubav niti stiče niti zavrijeđuje. – Bertold Ojerbah
Happy Wife Happy Life 