Happy 30.!

Moje blago, temelj i krov naše obitelji, i moja najveća ljubav danas slavi 30.rođendan. Sve si stariji ali s time i sve ljepši. Već šesti rođendan koji slavimo skupa. Tek 5 godina smo zajedno a kao da smo čitavu vječnost. Što smo sve prošli u ovih dugih pet godina, preživjeli vezu na daljinu, zaručili se, vjenčali kod matičara, napravili bebu, a još nas puno toga čeka u idućim zajedničkim godinama.

Ne znam čime sam te privukla, čime sam te zaslužila. Ali znam da je riječima nemoguće opisati ovu ljubav.

Ali moguće je napisati 30 razloga zašto te volim:

Volim tvoje plave oči.
Volim tvoje savjete (iako me nekad istinski živciraju)
Volim kad me probudiš i gnjaviš ujutro, iako tad ne pokazujem nikakvu ljubav
Volim kad si sretan
Volim kad priznaš da sam u pravu
Volim i kad si živčan i brundaš
Volim to što brineš o meni
Volim kad se smiješ
Volim tvoju iskrenost
Volim kad pričaš izmišljene priče
Volim kad me maziš
Volim tvoje poljupce
Volim tvoje zagrljaje
Volim kad me nasmijavaš
Volim kad mi kažeš da sam lijepa
Volim kad se igraš sa Hannom
Volim šetnje s tobom
Volim tvoj ponos
Volim tvoju djetinjastu narav
Volim kad mi usred noći daš pusu
Volim tvoje veliko srce
Volim to što si najbolji tata na svijetu
Volim što si najbolji muž na svijetu
Volim što sve lijepo, i sve tužno želiš podijeliti samnom
Volim to što ti za mene ništa nije problem
Volim tvoj otvoreni um
Volim što si moj princ
Volim tvoj karakter
Volim što me voliš.
Volim što si samo moj

Hvala ti što si najbolji prijatelj, dečko, muž i tata na svijetu!!

Sretan ti rođendan Saško!

Svrha svega.

Da me netko prije samo nekoliko mjeseci pitao kako zamišljam majčinstvo, i što za mene znači biti mama, moj odgovor bi bio apsolutna kontra svemu kako je sada.

Zamišljala sam to upravo onako kako se majčinstvo prikazuje na društvenim mrežama. Čista, uredna, suha djeca, koja se cijeli dan sama igraju na podu, dok ja sjedim u fotelji i pijem kavu u savršeno pospremljenom dnevnom boravku.

Ako sam do sada išta shvatila ili naučila, to je da je majčinstvo apsolutna kontra svemu što nam se prikazuje na društvenim mrežama.

Možda je grubo tako reći, ali majčinstvo je posao. Onaj najteži. Koji radiš sa 100 posto emocija, 100 posto ljubavi i 100 posto snage. Ponekad je teško, toliko da pomislim kako više ne ide, kako više ne mogu. Dođu dani koji testiraju zadnje atome snage. Ali na kraju svakog dana, bilo dobrog ili lošeg, sretnog ili tužnog, dobijem plaću koja se ne može usporediti s ničim. Ljubav. Njen osmijeh, njenu glavicu na mome ramenu i prstiće u mojoj ruci. I uhvatim se tako, kako nakon napornog dana, stojim kraj njenog kinderbeta, gledam ju kako spava slušam kako diše, i jedino o čemu mislim-kako smo napravili nešto tako posebno, savršeno.

Majčinstvo nije savršeno. Majčinstvo je kaos. Kaos razbacanih igračaka, kaos prljavih flašica od mlijeka u sudoperu, kaos zamazanih bodija sa flekama od mrkve. Ali ipak, najljepši kaos na svijetu.

I znam da toga neću biti ni svjesna, ali taj kaos će se jednom pospremiti posljednji put. Sve će se jednom vratiti u normalu. Ovaj moj kaos će zamijeniti neke veće brige i strahovi.

Vrijeme prolazi. Brzo, najbrže. I tu ne mogu ništa promijeniti.

Ali mogu svaki dan zastati, uzeti svoju princezu u ruke i osjetiti. Osjetiti sreću. Koja ne traži puno a daje mnogo.

Malo čudo najveće sreće. Ikad.

On

Iako sam majka ” samo” nepunih 4 mjeseca, primijetila sam kako mi ta uloga dominira svim vremenom tijekom cijelog dana. A kako sam to shvatila?

U nedjelju ujutro, moj dragi mužić me pitao jesam li za, da odemo nas dvoje sami, na večeru. Nije bio nikakav povod, nikakva proslava.

Cijeli dan sam razmišljala što ću obući, kako ću urediti kosu, koji parfem ću staviti. Nisam mogla dočekati da dođe vrijeme za spremanje. Bebicu smo ostavili baki, i napokon je došlo vrijeme da krenemo.

Bila sam uzbuđena kao da idem na prvi spoj. Cijelo tijelo mi je drhtalo. Cijelim putem od stana do restorana, držali smo se za ruke i gledali se kao zaljubljeni tinejdžeri.

Kada smo došli u restoran i naručili jelo, samo smo se gledali i govorili jedno drugome kako ovo moramo češće raditi. Osjećala sam se kao na početku veze. Nakon večere smo još malo prošetali i obećali jedno drugome da ovo nije zadnji put.

Tada sam shvatila koliko malo vremena provodimo zajedno. Svaka sekunda posvećena je našoj maloj princezi, što nikako nije loše, ali sad tek shvaćam da ne smijem zaboraviti njega i naš brak.

On je stup naše obitelji. On je prva i zadnja nit ovog našeg kaosa. On je planina koja nas štiti od svih nedaća. On je početak i kraj svega lijepog u mom životu.

Ništa ne traje zauvijek. Hanna će jednog dana odrasti, otići svojim putem. I ostati ćemo samo nas dvoje. I želim da, kad taj trenutak dođe, naša veza i dalje bude jaka i zdrava. Da se i dalje volimo kao prvog dana. Zato naš brak, našu vezu moramo njegovati sada i svaki dan do kraja života.

Naravno da imamo i uspone i padove. Naravno da se nekad svađamo, ali da me sada pitate zbog čega nastaju naše svađe, ne bih znala odgovor. Uglavnom su to gluposti nakon kojih se brzo pomirimo. Sve se na kraju može riješiti razgovorom. I smatram da je to bitno u vezi i u braku. Razgovor jača vezu, jača dvoje ljudi, koji svojom ljubavlju i povjerenjem mogu pobjediti sve probleme.

I zato ti se želim zahvaliti.

Hvala što si me odveo na tu večeru. Hvala što si mi otvorio oči i pokazao najveće životne vrijednosti. Hvala što si mi po tisućiti put pokazao da si ti glavni glumac u ovome mom filmu i da ti tu ulogu nitko nikada neće oteti. Hvala što me vodiš i osvijetljavaš mi put. Hvala što si stup moje hrabrosti. Hvala što si moja snaga i nadahnuće.

Volim te.

Roditelji..

Još jedan Siječanj prolazi. Brzo kao i svake godine. Moj najdraži mjesec, MOJ rođendan. Sve ove godine to je bio samo moj rođendan. Dan koji čekam cijelu godinu, pokloni, ukrasi, torte i kolači, pjesme i veselje. Dok sam još živjela s njima, mama i tata su se trudili svaku proslavu učiniti sve boljom.

No nikada nisam razmišljala da to nije samo moj dan. Da je to dan moje majke, to je dan kada me ona uz puno muke, suza i sreće donijela na ovaj svijet. To je dan kad je moj tata dobio svoju drugu kčerkicu. Dan kada je po najvećem snijegu, kasno navečer, tražio kikiriki, da udovolji jednoj trudnici, a svi znamo kako trudnice znaju biti opasne. Pamtim te ”svoje dane” po najljepšim tortama, najluđim proslavama, šarenim balonima. A oni? Po neprospavanim noćima, brigama, nedoumicama, strahovima.

Mislila sam da ta ljubav prema roditeljima ne može biti ni veća ni jača, da jednom kad se rodi, traje jednako zauvijek. Ali nisam bila u pravu.

Sa pune 23 godine i dalje imam potrebu, kada je neki problem, otrčati k njima. Oni uvijek imaju rješenje za sve. Tata je uvijek davao najbolje savjete, koji su uvijek pomagali. A mama? Mama je grlila jako, toliko jako, da svim problemima u meni postane toliko tijesno da sami nađu izlaz. Roditelji su jedini koji uvijek znaju učiniti da se osjećamo bolje. Oni čuju i ono što ne želimo izgovoriti.

Tek sada shvaćam sve to. Imam osjećaj, da od kad sam postala majka, svijet gledam očima svoje mame. Kao da nastavljam tamo gdje mi je ona očistila put. Tek sad shvaćam kakva je to roditeljska ljubav. Voljeti nekoga svim svojim bićem. Sad znam što je briga. Tek sad znam što su pravi strahovi. I odgovornost. I što znači kada se prioriteti promjene i kada netko drugi, toliko sičušan i umiljat, dođe na prvo mjesto.

Zato u Siječnju nije samo moj rođendan. To je moj podsjetnik, da sve što jesam, i sve što sam postigla je njihova zasluga. Vodili su me kroz život nevidljivim putokazima, pokazivali mi i dobre i loše strane života. Učili me kako da budem dobra kćer, cura, žena i na kraju majka. A nisam ni znala da me na to pripremaju.

Tek kad sami postanemo roditelji shvatimo, da nema te riječi, nema tog stiha, koji može opisati taj osjećaj zahvalnosti prema svojim roditeljima.

Ali tek onda. Nakon neprospavanih noći, prvih strahova, prvog osmijeha, prve riječi, napokon nam bude jasno. Tek tada vidimo svu ljubav koju su nam nesebično pružali.

Mama i tata hvala Vam. Hvala Vam za svaku suzu, svaki osmijeh, svaki savjet. Za svaki put kada ste me dignuli jer mi je bilo teško. Što ste moj oslonac, moja zvijezda vodilja, moj putokaz sreće.

Tek sada razumijem vašu ljubav.

Tek sada.

Hvala Vam.

Naj(ne)sretniji (tje)dan

Ne znam da li vam je poznat osjećaj kada u istom danu osjetite najveću sreću na svijetu, koja se riječima ne može opisati, i najveću tugu, koja vam kida srce.

Nažalost znam kakav je to osjećaj. Dan kad se rodila moja princeza, najveću sreću ovog svijeta, prekinule su riječi medicinske sestre : ” Vaša beba nije stabilno, na intenzivnoj je.” Nastavila mi je objašnjavati kako je moja beba ostala bez zraka, poplavila i prestala disati čim su ju odvojili od mene. Nakon tih riječi prestala sam slušati, srce mi je počelo ubrzano kucati i samo sam razmišljala o njoj.

Budući da je anestezija još djelovala, nisam mogla k njoj. Nisam ju mogla zagrliti, primiti, pomoći joj.

Mislila sam da će mi srce popucati u sto tisuća komadića.

Neizmjeran šok. Bol kakvu nikad nisam osjetila. Čuti emocionalno najjačeg muškarca kako jeca i trudi se da ja to ne čujem, stvara ne izlječivu bol u srcu.

Čim je anestezija malo popustila, ustala sam da mogu k njoj, i pritom dvaput pala u nesvijest. Uspjela sam ju na minutu vidjeti da se uvjerim da je dobro.

Nakon toga svaku sekundu sam provodila s njom na intenzivnoj. Već drugi dan nakon operacije sam hodala, ona je bila moja snaga. Niti jedna bol se nije mogla usporediti sa željom da budem uz svoju bebu.

Tek kad žena postane majka, osjeti kakvu snagu i volju krije u sebi.

Nakon 5 dana puštena je s intenzivne, pa smo mogle skupa ići kući. I evo, nakon punih 3,5 mjeseca, još uvijek me stegne u srcu, i oči zasuze, kada se sjetim tog dana.

”Biti majka znači učiti o snagama koje niste znali da imate i doživjeti strahove za koje niste znali da postoje.” – Linda Wooten