Svrha svega.

Da me netko prije samo nekoliko mjeseci pitao kako zamišljam majčinstvo, i što za mene znači biti mama, moj odgovor bi bio apsolutna kontra svemu kako je sada.

Zamišljala sam to upravo onako kako se majčinstvo prikazuje na društvenim mrežama. Čista, uredna, suha djeca, koja se cijeli dan sama igraju na podu, dok ja sjedim u fotelji i pijem kavu u savršeno pospremljenom dnevnom boravku.

Ako sam do sada išta shvatila ili naučila, to je da je majčinstvo apsolutna kontra svemu što nam se prikazuje na društvenim mrežama.

Možda je grubo tako reći, ali majčinstvo je posao. Onaj najteži. Koji radiš sa 100 posto emocija, 100 posto ljubavi i 100 posto snage. Ponekad je teško, toliko da pomislim kako više ne ide, kako više ne mogu. Dođu dani koji testiraju zadnje atome snage. Ali na kraju svakog dana, bilo dobrog ili lošeg, sretnog ili tužnog, dobijem plaću koja se ne može usporediti s ničim. Ljubav. Njen osmijeh, njenu glavicu na mome ramenu i prstiće u mojoj ruci. I uhvatim se tako, kako nakon napornog dana, stojim kraj njenog kinderbeta, gledam ju kako spava slušam kako diše, i jedino o čemu mislim-kako smo napravili nešto tako posebno, savršeno.

Majčinstvo nije savršeno. Majčinstvo je kaos. Kaos razbacanih igračaka, kaos prljavih flašica od mlijeka u sudoperu, kaos zamazanih bodija sa flekama od mrkve. Ali ipak, najljepši kaos na svijetu.

I znam da toga neću biti ni svjesna, ali taj kaos će se jednom pospremiti posljednji put. Sve će se jednom vratiti u normalu. Ovaj moj kaos će zamijeniti neke veće brige i strahovi.

Vrijeme prolazi. Brzo, najbrže. I tu ne mogu ništa promijeniti.

Ali mogu svaki dan zastati, uzeti svoju princezu u ruke i osjetiti. Osjetiti sreću. Koja ne traži puno a daje mnogo.

Malo čudo najveće sreće. Ikad.

Nisi sama

Hanna spava. Znam da sam slobodna idućih 10 minuta, jer duže od toga ne spava po danu. Osim ako je na rukama ili ako smo na svježem zraku. Posebno je osjetljiva i nervozna zadnjih par dana. Skok u razvoju broj 4, kažu svi.

Skok u mamine ruke, kažem ja. Sve je u redu i sve paše ako je na rukama ili u klokanici, ili ako se blesiram i pjevam izmišljene pjesmice dok leži na podu, ali to ne traje dugo. Dok radim sve kako ona hoće, sretna je i smije se. Ako samo skrenem pogled s nje i odlučim nešto pojesti, kreće panika.

Puno ljudi mi je reklo ” pusti ju da plače, zatvori sobu i ignoriraj ju, prestat će”. Mislim da neće, ova mala tvrdoglava princeza nikome neće dopustiti da bude bolji od nje. Ako slučajno pokušam metodu pusti ju da plače, to plakanje se, nakon samo pet minuta pretvori u vrisku, toliko glasnu, da bi i najgladniji čovjek odmah prestao jesti. Ne mogu, ne mogu i ne želim pustiti svoju bebu da plače. Da, naučila sam ju na ruke, i ne, nije mi žao zbog toga. Umorna i iscrpljena jesam, ali kad ću se maziti s njom i uživati u njenom mirisu i toplini, ako ne sad.

Dođe mi tako, s vremena na vrijeme, period kada sam iscrpljena i kada se želim požaliti, tek toliko da znam da nisam sama.

Sve što sam do sad bila ili željela biti-više ne postoji. Pranje kose duže od 10 min? Kuhanje ručka po par sati? Čitanje knjige ili pijenje kave u miru? Spavanje do podne?

Moj pojam opuštanja sada je pranje kose jednom tjedno, mir tih 10 min dnevno dok spava, večernje maženje sa dragim, i tu i tamo čitanje nekih portala. Sa bebom, mijenjaju se prioriteti.

Da li mi je žao? NE!! Zbog nje, ne bi samo promijenila prioritete, promijenila bi čitav život, čitav svijet, čitav svemir. Njezin osmijeh, na kraju napornog dana, je sve što mi treba.

U redu je s vremena na vrijeme, podsjetiti samu sebe da nije lako. I mi mame smo od krvi i mesa. I mi imamo dobre i loše dane. I mi nekada trebamo podršku i ruku koja će nas podići. Nije sramota priznati da je teško. Nisi manje vrijedna ako priznaš da si umorna. Nisi sama. Držite se mame. Radite najljepši ali najzahtjevniji posao na svijetu. Budite ponosne na sebe.

“Biti majka puno radno vrijeme jedan je od najbolje plaćenih poslova. Uzevši u obzir da je plaća čista ljubav.” – Mildred B. Vermont

Roditelji..

Još jedan Siječanj prolazi. Brzo kao i svake godine. Moj najdraži mjesec, MOJ rođendan. Sve ove godine to je bio samo moj rođendan. Dan koji čekam cijelu godinu, pokloni, ukrasi, torte i kolači, pjesme i veselje. Dok sam još živjela s njima, mama i tata su se trudili svaku proslavu učiniti sve boljom.

No nikada nisam razmišljala da to nije samo moj dan. Da je to dan moje majke, to je dan kada me ona uz puno muke, suza i sreće donijela na ovaj svijet. To je dan kad je moj tata dobio svoju drugu kčerkicu. Dan kada je po najvećem snijegu, kasno navečer, tražio kikiriki, da udovolji jednoj trudnici, a svi znamo kako trudnice znaju biti opasne. Pamtim te ”svoje dane” po najljepšim tortama, najluđim proslavama, šarenim balonima. A oni? Po neprospavanim noćima, brigama, nedoumicama, strahovima.

Mislila sam da ta ljubav prema roditeljima ne može biti ni veća ni jača, da jednom kad se rodi, traje jednako zauvijek. Ali nisam bila u pravu.

Sa pune 23 godine i dalje imam potrebu, kada je neki problem, otrčati k njima. Oni uvijek imaju rješenje za sve. Tata je uvijek davao najbolje savjete, koji su uvijek pomagali. A mama? Mama je grlila jako, toliko jako, da svim problemima u meni postane toliko tijesno da sami nađu izlaz. Roditelji su jedini koji uvijek znaju učiniti da se osjećamo bolje. Oni čuju i ono što ne želimo izgovoriti.

Tek sada shvaćam sve to. Imam osjećaj, da od kad sam postala majka, svijet gledam očima svoje mame. Kao da nastavljam tamo gdje mi je ona očistila put. Tek sad shvaćam kakva je to roditeljska ljubav. Voljeti nekoga svim svojim bićem. Sad znam što je briga. Tek sad znam što su pravi strahovi. I odgovornost. I što znači kada se prioriteti promjene i kada netko drugi, toliko sičušan i umiljat, dođe na prvo mjesto.

Zato u Siječnju nije samo moj rođendan. To je moj podsjetnik, da sve što jesam, i sve što sam postigla je njihova zasluga. Vodili su me kroz život nevidljivim putokazima, pokazivali mi i dobre i loše strane života. Učili me kako da budem dobra kćer, cura, žena i na kraju majka. A nisam ni znala da me na to pripremaju.

Tek kad sami postanemo roditelji shvatimo, da nema te riječi, nema tog stiha, koji može opisati taj osjećaj zahvalnosti prema svojim roditeljima.

Ali tek onda. Nakon neprospavanih noći, prvih strahova, prvog osmijeha, prve riječi, napokon nam bude jasno. Tek tada vidimo svu ljubav koju su nam nesebično pružali.

Mama i tata hvala Vam. Hvala Vam za svaku suzu, svaki osmijeh, svaki savjet. Za svaki put kada ste me dignuli jer mi je bilo teško. Što ste moj oslonac, moja zvijezda vodilja, moj putokaz sreće.

Tek sada razumijem vašu ljubav.

Tek sada.

Hvala Vam.