Da me netko prije samo nekoliko mjeseci pitao kako zamišljam majčinstvo, i što za mene znači biti mama, moj odgovor bi bio apsolutna kontra svemu kako je sada.

Zamišljala sam to upravo onako kako se majčinstvo prikazuje na društvenim mrežama. Čista, uredna, suha djeca, koja se cijeli dan sama igraju na podu, dok ja sjedim u fotelji i pijem kavu u savršeno pospremljenom dnevnom boravku.

Ako sam do sada išta shvatila ili naučila, to je da je majčinstvo apsolutna kontra svemu što nam se prikazuje na društvenim mrežama.

Možda je grubo tako reći, ali majčinstvo je posao. Onaj najteži. Koji radiš sa 100 posto emocija, 100 posto ljubavi i 100 posto snage. Ponekad je teško, toliko da pomislim kako više ne ide, kako više ne mogu. Dođu dani koji testiraju zadnje atome snage. Ali na kraju svakog dana, bilo dobrog ili lošeg, sretnog ili tužnog, dobijem plaću koja se ne može usporediti s ničim. Ljubav. Njen osmijeh, njenu glavicu na mome ramenu i prstiće u mojoj ruci. I uhvatim se tako, kako nakon napornog dana, stojim kraj njenog kinderbeta, gledam ju kako spava slušam kako diše, i jedino o čemu mislim-kako smo napravili nešto tako posebno, savršeno.

Majčinstvo nije savršeno. Majčinstvo je kaos. Kaos razbacanih igračaka, kaos prljavih flašica od mlijeka u sudoperu, kaos zamazanih bodija sa flekama od mrkve. Ali ipak, najljepši kaos na svijetu.

I znam da toga neću biti ni svjesna, ali taj kaos će se jednom pospremiti posljednji put. Sve će se jednom vratiti u normalu. Ovaj moj kaos će zamijeniti neke veće brige i strahovi.

Vrijeme prolazi. Brzo, najbrže. I tu ne mogu ništa promijeniti.

Ali mogu svaki dan zastati, uzeti svoju princezu u ruke i osjetiti. Osjetiti sreću. Koja ne traži puno a daje mnogo.

Malo čudo najveće sreće. Ikad.