Roditelji..

Još jedan Siječanj prolazi. Brzo kao i svake godine. Moj najdraži mjesec, MOJ rođendan. Sve ove godine to je bio samo moj rođendan. Dan koji čekam cijelu godinu, pokloni, ukrasi, torte i kolači, pjesme i veselje. Dok sam još živjela s njima, mama i tata su se trudili svaku proslavu učiniti sve boljom.

No nikada nisam razmišljala da to nije samo moj dan. Da je to dan moje majke, to je dan kada me ona uz puno muke, suza i sreće donijela na ovaj svijet. To je dan kad je moj tata dobio svoju drugu kčerkicu. Dan kada je po najvećem snijegu, kasno navečer, tražio kikiriki, da udovolji jednoj trudnici, a svi znamo kako trudnice znaju biti opasne. Pamtim te ”svoje dane” po najljepšim tortama, najluđim proslavama, šarenim balonima. A oni? Po neprospavanim noćima, brigama, nedoumicama, strahovima.

Mislila sam da ta ljubav prema roditeljima ne može biti ni veća ni jača, da jednom kad se rodi, traje jednako zauvijek. Ali nisam bila u pravu.

Sa pune 23 godine i dalje imam potrebu, kada je neki problem, otrčati k njima. Oni uvijek imaju rješenje za sve. Tata je uvijek davao najbolje savjete, koji su uvijek pomagali. A mama? Mama je grlila jako, toliko jako, da svim problemima u meni postane toliko tijesno da sami nađu izlaz. Roditelji su jedini koji uvijek znaju učiniti da se osjećamo bolje. Oni čuju i ono što ne želimo izgovoriti.

Tek sada shvaćam sve to. Imam osjećaj, da od kad sam postala majka, svijet gledam očima svoje mame. Kao da nastavljam tamo gdje mi je ona očistila put. Tek sad shvaćam kakva je to roditeljska ljubav. Voljeti nekoga svim svojim bićem. Sad znam što je briga. Tek sad znam što su pravi strahovi. I odgovornost. I što znači kada se prioriteti promjene i kada netko drugi, toliko sičušan i umiljat, dođe na prvo mjesto.

Zato u Siječnju nije samo moj rođendan. To je moj podsjetnik, da sve što jesam, i sve što sam postigla je njihova zasluga. Vodili su me kroz život nevidljivim putokazima, pokazivali mi i dobre i loše strane života. Učili me kako da budem dobra kćer, cura, žena i na kraju majka. A nisam ni znala da me na to pripremaju.

Tek kad sami postanemo roditelji shvatimo, da nema te riječi, nema tog stiha, koji može opisati taj osjećaj zahvalnosti prema svojim roditeljima.

Ali tek onda. Nakon neprospavanih noći, prvih strahova, prvog osmijeha, prve riječi, napokon nam bude jasno. Tek tada vidimo svu ljubav koju su nam nesebično pružali.

Mama i tata hvala Vam. Hvala Vam za svaku suzu, svaki osmijeh, svaki savjet. Za svaki put kada ste me dignuli jer mi je bilo teško. Što ste moj oslonac, moja zvijezda vodilja, moj putokaz sreće.

Tek sada razumijem vašu ljubav.

Tek sada.

Hvala Vam.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s