Inducirani (pre)porod

Moja trudnoća trajala je 40 +3 tjedna.
Sama po sebi bila je savršena. Ako izuzmeno oticanje nogu i trudnički osip koji sam dobila zadnji mjesec, nisam imala nikakvih tegoba. Uživala sam iz dana u dan i zamišljala kako će izgledati moja princeza.

• 

Moji problemčići su počeli dva tjedna prije termina. Bio je petak navečer, Saša i ja smo ležali u dnevnom boravku i gledali film. Najednom sam osjetila bol u donjem dijelu leđa koja se širila prema naprijed. Bol je bila podnošljiva pa nisam nikoga s time zamarala, sve dok nije postala jača i češća. Rekla sam Saši da me boli pa smo odlučili mjeriti vrijeme. U 30 min bol je dolazila svakih 6-7 min. Odlučili smo otiči u bolnicu da vidimo šta se događa. Stavili su me na CTG i odmah je bilo vidljivo da su trudovi. Nažalost bili su prekratki i preslabi (nisu prelazili 80).
Doktorica nam govori kako su to preslabi trudovi da bi porod počeo, i naziva ih lažnim, pripremnim trudovima. No kad sam već tu, odlučuje me pregledati i napraviti UZV da vidimo kako je bebica.
Otvorena sam 2 prsta kao i prije dva tjedna, bez promjene. No ono što nas je zabrinulo bile su riječi doktorice da je beba blizu 4 kg i ako prijeđe 4 kg mora ići van. I Saša i ja smo ostali u šoku. Iako nam doktorica nakon tih riječi govori kako je sve u redu s bebom, mi smo u panici, jer kako ćemo mi znati kad je prešla 4 kg.

U ponedjeljak sam otišla ginekologu koji odlučuje ako beba ne izađe sama do 28.9 (termin je bio 29.9.) moram se javiti u bolnicu pa ću ići na inducirani porod.

Tada sam mislila da su to najgora 2 tjedna u mom životu, no kasnije ćete vidjeti da je bilo i gore.

Kada je napokon došao taj 28.9.spakirala sam ostatak stvari koje još nisu bile spremne i zajedno sa Sašom uputila se u bolnicu. Odmah sam dobila narukvicu sa svojim imenom i kodom, što mi je odmah bio znak da sam primljena i da je to to.

U predrađaoni me spajaju na CTG. Nakon 40 min nikakvih vidljivih trudova. Čekamo doktoricu da me pregleda i napravi UZV.
Još uvijek otvorena 2 prsta, situacija ista kao na početku mjeseca. Na UZV doktorica procijenjuje bebu na 5200. Opet šok, suze idu same, ne zato što ću roditi ”debelu” bebu, nego zbog straha da se mojoj bebi nešto ne dogodi.
Kažu mi da sjednem u čekaonicu i pričekam glavnu doktoricu. Čekali smo dugih sat vremena.
Glavna doktorica ponovno radi UZV i potvrđuje veliku bebu ali savjetuje mi da pokušamo prirodnim putem inducirati porod.

Naime, za one koji ne znaju (nisam ni ja znala dok nisam ostala trudna), u Njemačkoj ne daju drip u venu, jer to navodno šteti bebi.
Doveli su me u rađaonu. Prvotni šok, kako već u rađaoni, nisam se ni udobnije obukla, pa neću valjda već roditi. Sto misli mi je prolazilo glavom. Ulazi mlada babica u rađaonu i donosi mi čašu sa napitkom. Koktel za trudove kaže, imam 20 min da ga popijem, i ostavlja mi vrećicu ako budem morala povratiti, kaže nije rijetkost. Uzbuđena i u panici krenem lagano piti koktel.
Okus mi je bio super, kao šejk od banane. Saša ga je naravno probao, ali sa malom dozom straha šta ako i on dobije trudove.
Pijuckam polako taj koktel a Saša me požuruje. Nakon 20ak minuta ulazi babica i kaže da legnem i oslobodim trbuh. Opet CTG pomislim. Nakon sat vremena CTG niti jedan vidljivi trud. Šalju me na odjel i kažu da dođem za 2 sata. I tu kreće moja avantura.

Taj cijeli dan, svaka dva sata sam išla na CTG. Saša je stalno dolazio i išao samnom u nadi da će se nešto dogoditi. Ali ništa. Zadnji CTG u 23 sata, niti jedan vidljivi trud, šalju me na spavanje.

Ujutro opet na CTG, opet ništa. Niti se otvaram niti imam trudove. Sada mi daju tableticu koja potiče trudove i otvaranje. Opet svaka dva sata CTG, opet ništa. Navečer mi daju još jednu tableticu i šalju me na spavanje.

U nedjelju 30.9 ujutro dolazim na CTG, kako opet nije bilo trudova odlučuju se na sljedeći korak. Staviti će mi mali tampončić koji u sebi sadrži hormon Oksitocin, i koji će me otvoriti i potaknuti trudove. Dok ga je doktorica stavljala moje jedino pitanje je bilo, što ako ni to ne bude djelovalo, na što je ona odgovorila ”Hoće, uvijek djeluje.”

I zapravo na neki način i je. Kako je dan odmicao polako sam počela osjećati bolove. Trudovi su se lagano počeli pokazivati na CTG-u, no nažalost prekratki. Navečer je bol postala toliko jaka da sam jedva hodala od sobe do rađaone. Na zadnjoj kontroli u 22:30 trudovi idu preko 130 ali su prekratki i babica govori kako to nije dovoljno da pogura bebu i da odem spavati ali da se vratim ako me bude boljelo. Na rubu živaca i bez imalo snage pucam i govorim joj kako mogu odmah ostati tu, jer me jako boli i sigurno neću moći spavati. Da me smiri, babica mi daje dva čepića, kaže to je za smirenje ali će mi ujedno i pomoći da se otvorim. Odlazim u sobu i trpim bolove do 5 ujutro kada napokon uspijevam zaspati.

Iscrpljena i bez snage jedva sam čekala da Saša dođe ujutro k meni. Skupa smo otišli na još jedan CTG u nizu. Trudovi su se smirili, zapravo nestali. Dolazi mlada doktorica i predlaže mi da danas napravimo pauzu, sutra ponovimo taj tampončić pa ako ništa ne bude u srijedu na carski da se beba, pazi sad, više ne pati.

Na svu moju sreću, taj dan se glavna šefica vratila s godišnjeg i odlučila da baš ona, baš mene pregleda. I dan danas sam joj zahvalna što se na to odlučila. Doktorica zaključuje da sam preuska da bi toliku bebu mogla roditi prirodno, i čudi se kako je itko uopće pomislio drugačije. Odlučujemo se jednoglasno da nema drugog riješenja nego carski rez.
U Sašinim i mojim očima se samo moglo vidjeti olakšanje i sreća jer se ova agonija bliži kraju.
Cijeli taj ponedjeljak mi je prošao brzo, u pripremi za sutrašnji carski. Na razgovoru sa anesteziologom odlučujem da želim biti budna na operaciji, i da mi ne treba tableta za smirenje prije spavanja.

Tu noć sam spavala kao mala beba. Zaspala sam oko 20 sati, sa osjećajem kao da je 1000 kila tereta palo sa mojih leđa. Ujutro me budi sestra i nosi mi haljinu i stezne čarape za operaciju. Zovem Sašu da požuri, da me ne odvezu u salu prije nego što dođe. Dok su me vozili od sobe do rađaone moje misli su samo bile usmjerene na moju bebu i kako je napokon došao dan kada ćemo se upoznati. Bila sam toliko opuštena i sretna.
Još veća sreća je bila kada je Saša ušao u rađaonu, obućen u njihovu ”doktorsku” uniformu. Ne moram ni pričati koliko je bio nervozan i nestrpljiv.

• 

• 

Odveli su me u operacijsku salu na pripremu. Sama priprema, pranje, uvođenje anestezije, pa katetera, pa priprema mjesta za rez, trajala je meni osobno, jako dugo. U sali je bilo dosta hladno. Jedva sam dočekala da Sašu puste k meni. Sjeo je meni iza glave, sa lijeve strane. Znoj mu je probijao kroz kapicu na glavi. Kako sam se upustila u priču s njim nisam ni primjetila da je operacija započela, samo odjednom spuštaju paravan i vidim kako izvlače moju bebu.
Moja ljepotica je napokon tu, suze su samo tekle, same od sebe. Suze sreće što je napokon tu, ali  i suze olakšanja jer je sve gotovo.

Odnose ju na prvi pregled no brzo ju vraćaju k nama na kratko maženje. Iako je bila puna krvi, naotečena i crvena, u tom trenutku je bila nešto najljepše što sam vidjela. Iako je sala bila puna, osjećala sam se kao da smo sami. Princeza, njezin tajo i ja. Nisam mogla zaustaviti suze, samo sam ju mazila i ljubila. Poželjela sam da cijeli svijet zastane u tom trenutku i da traje zauvijek.

No babica je morala prekinuti taj trenutak jer je bebu trebalo okupati i ugrijati. Budući da sam ja bila zauzeta operacijom, tj.šivanjem,Saša je otišao sa babicom, i kad je beba bila gotova primio ju je na prsa.

Možda najljepša slika u mom životu je bila, kada su me iz operacijske sale prebacili u rađaonu. Ulazim unutra i jedino što vidim je njih dvoje. Ljubav mog života kako na prsima drži našu princezu. Naše malo biće.

Ubrzo ju stavljaju meni na prsa i tek onda shvaćam koliko je teška. Naša princeza je rođena sa 4790 grama i 57 cm. Ogromna ljubav se u nama rodila tog dana. Ogromna sreća i uzbuđenje. Sve je to bilo skroz nestvarno. Ja sam postala mama. Nova životna Uloga koju ću imati do kraja života. I u kojoj uživam i sada. Tri i pol mjeseca nakon operacije pišem ovaj post a moj anđeo mi spava u naručju.

Neopisiv je osjećaj postati roditelj. A još je ljepši kada pokraj sebe imate osobu koja vas voli i uživa skupa s vama u najljepšem osjećaju na svijetu.
Hvala Svemiru na mojoj bebi. I hvala mu na najvećoj potpori, mome ramenu za plakanje, stijeni i najvećoj ljubavi. Hvala mu na mome Sašku.

Svaka se ljudska ljubav mora steći, osvojiti, zaslužiti i, uprkos preprekama, sačuvati. Jedino se majčina ljubav niti stiče niti zavrijeđuje. – Bertold Ojerbah